Kritike

Biblijska konotacija u njegovim radovima je neminovna, bilo u samom nazivu slike ili u prozračnosti boje. Ona se suptilno provlači, ovaj put samo kao nit u priči, odmičući se od onog “biblijskog” kao glavne tematike koja ga je zaokupljala u prijašnjim radovima. Pomalo razgolićuje tematiku žene, poljupca, dodira, kroz likovnost koja se lagano oslobađa. Kao na važnoj prekretnici, bilo životnoj ili likovnoj, a čuvajući autorov senzibilitet i kompleksnost emocionalnosti, on je zaokupljen pitanjima i potragama za oblikom svog izraza. Ta pitanja nameću se, ne grubo i agresivno, ne načinom na koji smo navikli da traže mladi umjetnici, već mirnim i toplim “otiscima dubine”, snagom koja dolazi iznutra, plodnom borbom I načinom koji mu doslovno drži tlo pod nogama.  

Iz osvrta Jasmine Benete

Perkovićeva borba s tijelom – kroz potrebu slikanja vedrine pod svaku cijenu – nadrasta njegovu osobnu, sudbinsku borbu s bolešću, i trudi se zamijeniti sliku onoga koji trpi za ljude ovjenčan trnovom krunom u prizor onoga koji se raduje za ljude “okrunjen krošnjom”. Potreba za nježnošću – ta tobože samo “ženska” potreba – rezultira Perkovićevom potragom za Animom u zrcalu, ali i stremljenjem da se na motivskoj razini postigne lepršavost i raspjevanost slatkastih “ženskih” motiva.  

OKRUNJEN KROŠNJOM – KRATKI ZAPIS O SLIKARSKOME SENZIBILITETU STJEPANA PERKOVIĆA

Njegov susret dviju osoba jest slika idile, ukomponirane u ukupnu smislenost svemirskog postojanja. On želi pokazati da je svaki čovjekov doživljaj ispunjen dubokim smislom i da čovjek daje svoju istinsku osobnost takvim doživljajima. Perković svojim slikama i pjesmama kao i životnim stilom afirmira ukupnost zemaljskog življenja i pun je optimizma koji osvaja.

Povodom samostalne izložbe (Sarajevo, 9. prosinca 1999.god.)

Njegove boje prozračne su i svijetle, sa puno bjeline koja izvire iz tkiva oblaka, pjene slapova, na tijelu grdelina i labudova, u opni školjke, gradeći nježne obraze i udove njegovih likova. Prostor na slikama ponegdje je poput magličastog cvjetnog vrtloga iz kojega izranjaju različite figure, koje su sa prostorom neraskidivo stopljene, iz njega dobivaju boju i svjetlo i u njega također projiciraju raznobojne silnice svoga jezgra, te se ponegdje posve rastvaraju u prostoru, do apstraktnih stilizacija.  

Vizije unutarnjeg vrta - o slikarstvu Stjepana Perkovića

Kada ne bi bilo umjetničkih ličnosti, umjetnost bi prestala postojati. U djelima Stjepan Perkovića često prepoznajemo elemente ljudskog tijela, ono kao motiv, dokument o shvaćanju smisla života, dokument o umjetnikovom psihičkom i fizičkom odnosu prema ljudskom tijelu. Paraliza je sputala Stjepanovo tijelo, ali je oslobodila čist duh.
''Čovjek koji piše dobro, ne piše kako se piše nego kako on piše''
(Montesquieu)

Stjepan Perković je slikar boje, boje koja je otvorena, čujna, razvijena većinom u svijetlim tonalitetima. Vibracija boje je nit koja pruža jedinstvo razigranim formama i nužnu određenost dinamici šarolikih pojedinosti. Perković započnje od refleksije u realističnom okviru, koji često napušta, intuitivno ulazeći u stanja i forme ekspresionističkog stila, istinskog odjeka njegovog umjetničkog senzibiliteta.

O umjetnosti Stjepana Perkovića