OKRUNJEN KROŠNJOM – KRATKI ZAPIS O SLIKARSKOME SENZIBILITETU STJEPANA PERKOVIĆA

Pogrešno bi bilo reći da je do prve mogućnosti upoznavanja s likovnim senzibilitetom Stjepana Perkovića došlo slučajno, premda je ljetna šetnja uzduž zagrebačkoga perivoja Zrinjevac, pod krošnjama drveća, s pogledom na fontanu, glazbeni paviljon i šljunčane stazice, bila neplanirana i srazmjerno kratka.

Zagreb je tih dana – izložbom slikara iz međunarodne Udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama – pokušao nakratko pokazati da je doista metropola i da je tjelesni hendikep darovitih pojedinaca prilika da grad pokaže svoj urbani duh, da ukaže na mogućnost nadilaženja predrasude da sudbina pojedinca nije ujedno i sudbina čitave zajednice. Ta izložba, osmišljena kroz neposredni susret autora s prolaznicima, podsjećala je na razigrane slikarske promenade velikih europskih gradova, ali je njena poruka bila puno dublja: poticala je šetače urbanom jezgrom Zagreba, takozvanom Lenucijevom potkovom, da razviju veću odgovornost spram vlastitoga života pri pogledu na radove ljudi koji su oslobodili pokret u vještu liniju i bojom iskazali prijevoje duha.

Susret s radovima kakve tvori Stjepan Perković – čaroban je zato što pretvara “običnu” publiku u zajednicu boljih ljudi koji se iznenada, makar nakratko, usude potražiti zajedničku ugodu i radost u želji da iskažu snagu onoga svim ljudima zajedničkog duha koji – Stjepanovim riječima – “pokreće iznutra”. 

Noge su mi prstima ukopane

ko korijenja u zemlju.

Buntovan

čupam se iz tla.

Navedeni ulomak iz Perkovićeva pjesničkog zapisa, baš kao i floralni motivi iz njegovih slikarskih viđenja (stablo, krošnja, isprepletenosti), te motivi pokreta u njegovim poetskim i slikarskim radovima (dodir, pljesak stopala, glas koji dobiva krila, ples, isprepletenost tijela u plesu, isprepletenost vjetra između prstiju) upućuju na potrebu nadrastanja ukorijenjenosti u tijelu. Bujanje krošnje postaje metaforom “lukavstva” prirode koja biljkama podaruje sokove rasta i na taj način okovima od korijenja daje kontrapunkt u lakoći lisnog treperenja. Mrak tla i mučno “uzemljenje” tijela dobiva protutežu u vedrome usponu.

Perkovićeva borba s tijelom trudi se zamijeniti sliku onoga koji trpi za ljude ovjenčan trnovom krunom u prizor onoga koji se raduje za ljude “okrunjen krošnjom”. Potreba za nježnošću – ta tobože samo “ženska” potreba – rezultira Perkovićevom potragom za Animom u zrcalu, ali i stremljenjem da se na motivskoj razini postigne lepršavost i raspjevanost slatkastih “ženskih” motiva. Perković piše:

Pred ogledalom se promatram

svaki detalj,

svaku mrlju i svaki biser.

Okićen svim i svačim

kažem si…

budalo, i bravo, to!

Kad se jednom tako pogledam

više i ne trebam

U bilo kom trenu

moje me sjećanje

odražava

Tako stojim nad

površinom mora

ljut na sebe

što nisam letač poput galebova.

Takav Perkovićev pogled u dubinu samoga sebe nadilazi pojedinačnu ljudsku priču i vlastitim primjerom - “pljeskom stopala” - budi slučajne promatrače; potiče ih da u sebi pronađu izvor radosti i nagovara ih da i oni sami, u vlastitim “gnijezdima zagrljaja”, malo pomalo, uzgoje onaj sićušni pojedinačni glas sličan cijukanju tek izleglog ptića, koji tek u trenucima empatijskog prepoznavanja uspijeva dobiti općeljudska krila.

Sibila Petlevski