NOVI OTISCI DUBINE STJEPANA PERKOVIĆA
Povodom samostalne izložbe
(Sarajevo, 9. prosinca 1999.god.)



Na prvu misao, ili na prvi pogled, umjetnik i pjesnik, i čovjek - Stjepan Perković, zanimljiv je kao raritet i kao fenomen. Naučeni smo da se čovjek služi nogama pri hodu i sličnim radnjama, a ovdje imamo umjetnika što nogama radi, slika, lista stranice književnika i jednako bilježi svoje misli kroz ''otiske dubine''.

Neki su ga prema svojoj narcisoidnoj slici svijeta i iz svoga samodopadnog emocionalnog izražaja, kao i kroz prezentaciju svoga uzvišenog nadilazećeg statusa.

Njegovo slikanje nogom i u nekim kritikama predstavljeno je samo kao jedna od čudesnih pojava ovozemaljskih.

Bez potrebe za bilo kakvim moraliziranjem ovdje ćemo ukazati na jednu, na prvi pogled, nevidljivu sliku svijeta (kozmosa), kojom su prožeta Perkovićeva djela i njegova poezija. Njegove slike i pjesme imaju isto polazište, jer su nastale kao izraz posebnog unutarnjeg raspoloženja i osobne slike svijeta. On svoje djelo započinje raditi nakon nutarnje vizije iz koje rezultira spoj čovjeka i kozmosa. To čini blagom riječju, toplom bojom i jasnim potezima.

Njegov susret dviju osoba jest slika idile, ukomponovane u ukupnu smislenost svemirskog postojanja. On želi pokazati da je svaki čovjekov doživljaj ispunjen dubokim smislom i da čovjek daje svoju istinsku osobnost takvim doživljajima. Perković svojim slikama i pjesmama kao i životnim stilom afirmira ukupnost zemaljskog življenja i pun je optimizma koji osvaja.

On traži sudjelovanje čovjeka u ljepoti svoga jutra, u njegovu svitanju. Ne dopušta površno promatranje onog što izražava puninu, nego nam pokazuje uokolo nas prisutnost mnoštva kristalnih detalja koji tvore cjelinu.

Kroz sliku i pjesmu nam pokazuje zalazeće sunčeve zrake odlaze drugima - na drugoj strani svijeta - i sutra se te iste zrake vraćaju nama, a pri tome nisu ništa izgubile od svoje topline i ljepote svjetla.

Njegovo ''Oko'' upozorava na čistoću i bistrinu, uzvišenu svetost ljudskog bića, bića koje može vidjeti mnoge detalje, razumnije i jasnije.

U ''Uskrsnuću'' on ne oslikava skup ispričanih detalja iz vjerničke predstave, nego ga nudi kao jedan kozmički događaj u kojemu je Spasitelj ukorijenjen duboko u zemlji, a istovremeno u uzvišenoj cjelini sa apsolutnim. Ovdje se spaja ljudska i božanska energija. To bi trebalo biti kao cvijet koji je uspio zbog toga što je imao i zemaljsku i nebesku snagu. Perkovićevo ''Rođenje'' jest upravo taj cvijet koji ne služi sebi nego inspirira čovjeka na blago djelovanje.

Stjepan Perković kako reče, ''vuče prikolicu'', cerebralnu paralizu i ova bolest mu je odredila životni put od njegove rane mladosti. Vjerojatno će biti iznenađujuće ako zatražimo promatranjem njegovih slika i pjesama apstrahiranje umjetnikovog osobnog tragičnog životopisa koji mu je uistinu bio izazov u samom početku, kako reče autor, da: ''vrišti i pjeva''. Jer je to bio samo početak stvaralaštva, iz te početne faze on se trgao - nadrastao paralizu i sada nudi svoj jasan izraz. On je stvaralac koji ne traži nikakav samilosni pogled, niti na njega kao osobu, niti na njegov umjetnički izražaj, već svoju sliku i pjesničku riječ povezuje nježno i snažno i nudi je čovjeku i generacijama.

Dok stvara, zauzima iznenađujuću nadvremensku, nadpovijesnu i nadprostornu distancu, a istovremeno je duboko blizak i afirmativan sugovornik. Ima svoj idejni koncept i svoju viziju stvarnosti prema kojoj je proročki inspiriran. U svojim slikama i pjesmama otkriva toliko skrivenih ljepota koje običan čovjek ne vidi. To su njegovi ''Otisci dubine'', izraženi u ljepoti prirode, ljudskom susretu i u čovjekovom traženju i hodu kroz povijest; ''Svjetionik
na planini
bdije
nad šakom ruža.''
Slike i pjesme Stjepan Perkovića trebamo imati pred očima i pri ruci onda kada nakon svakodnevne užurbanosti zastanemo. U njima ćemo naći osvježenje i uzvišene, darovane misli vrijednog umjetnika i iskrenog.

Fra Zoran Livančić