Samostalna izložba
(Sarajevo, 9. prosinca 1999. god.)

Stjepan Perković je slikar jakih i profinjenih emocija, iskrenog dosluha sa transcendentalnom stvarnošću vlastitog ega. Neobično toplog poteza, neočekivanih i u dovoljnoj mjeri šokantnih rješenja, rijetko viđanih u povijesti slikarstva. Nezatomljena vedrina u njegovim slikama daje značajku slikareva duha, a spontanost i nepatvorenost slikarskog poteza, objašnjava nepripadnost slikarskim školama i pojašnjava originalnost njegova stila.

Riječ je o mladom slikaru, ne sa završenom likovnom akademijom, već sa završenom akademijom života i jasnoćom njegovog bitka. Čovjek je i slikar koji drugima otvara vidike, ako znaju gledati. On je slikar kojemu se divim jer njegovo stvaranje nije apriori težnja za afirmacijom radi sticanja materijalnog ili povlađivanje potrošačkom društvu - ono je sam život, opstojnost i darovana, neopterećena ljubav.

Anto Mamuša
akademski slikar
samostalna izložba
(Sarajevo, 9. prosinca 1999. god.)

''umjetnost je da se gleda
a ne da se o njoj govori''
(J. W. Goethe)

Svakom, umjetniku bi trebalo biti važno da ima svoj stil, ali do tog najvišeg stupnja umjetničke vrijednosti dospiju vrlo rijetki.

Uživati u likovnom djelu znači uživati u likovnom govoru umjetnikove ličnosti koja govori na način kako nitko nije govorio prije nje.

Kada ne bi bilo umjetničkih ličnosti, umjetnost bi prestala postojati. U djelima Stjepan Perkovića često prepoznajemo elemente ljudskog tijela, ono kao motiv, dokument o shvaćanju smisla života, dokument o umjetnikovom psihičkom i fizičkom odnosu prema ljudskom tijelu.
Paraliza je sputala Stjepanovo tijelo, ali je oslobodila čist duh.
''Čovjek koji piše dobro, ne piše kako se piše
nego kako on piše''
(Montesquie)

Sonja Jurišić
akademski slikar