SVEMIR ZEMLJINE RODNOSTI

/Nad likovnim i poetskim djelom Stjepana Perkovića/

Djelo Stjepana Perkovića zaokuplja nas nizom svojih elemenata: umjetničkom dograđenošću, konzistentnošću kojom je prožeto, mladošću umjetnika i, najzad, načinom kako nastaje.

Perković se, gotovo isključivo, koristi pastelnim karakterom  boje. Tom komponentom on gradi svoje forme, njezinim valerima, koje formulira prilično skučenom skalom boja. Budući da u svakom valeru bijela boja obznanjuje svoju prisutnost, bojeni pigment gubi svoju elementarnu energiju i prelazi u pastelni fon, fon kojim on određuje svoj unutarnji odnos i prema oblicima što ih gradi na svojim platnima i prema referentu na koji se odnosi taj oblik, i prema općoj ideji  kojom je umjetnik  opsjednut. I tako, kako god on jednu valersku kvalitetu utapa u drugu stvarajući time kontinuirani prijelaz iz jednoga bojenog stanja u drugo, tako isto čini neprimjetan prijelaz od vizualnog "sadržaja" svoje slike k idejnoj odredbi svoga nadahnuća. Ona i jeste pastelna, meka i prozračna, natopljena ljubavlju i vjerom u ono što se smjestilo u vizualni prostor. Ta je idejna komponenta utemeljena na dvojnom načelu: jedno dolazi od formuliranih oblika, a drugo proistječe iz umjetnikova duha; prvi je  lirski transparentan, drugi satkan od gustoće intenzivno doživljena svijeta. Takvim se međusobnim sudjelovanjem otklanja patos, ostaje ono što se i čini egzistentnim nakon međusobnog pročišćenja. To je upravo onaj vrijedonosni sloj do kojega je Stjepan Perković došao vođen svojim unutarnjim zovom, to je ono što nas uvjerava da se nalazimo pred djelom koje posjeduje svoj originalni govor. Platno se ne dijeli po crti obzora: slika se razrješava na dvodimenzionalnoj površini, volumene određuje odnosom boja. Tako je konstituiran njegov likovni svemir, svemir koji ima svoje strukturalno određenje u biomorfnom obliku svijeta, i sve se uokviruje u rodnosti zemlje. On se ne gubi u astralnim, metafizičkim prostorima: izvorište  njegova nadahnuća i njegovih duhovno-religioznih zaokupljenosti jest METAFORA ZEMLJINE RODNOSTI.

Zbog toga njegove slike imaju isto usmjerenje od podnožja prema visini. Kad napušta tu vertikalu, stvara slike specifične unutarnje dramatike. Dramatike koja se ogleda u istinski čudnoj inspiraciji: biomorfne i antropomorfne forme se pretaču jedna u drugu, značenjski kodovi fluktuiraju iz jednog oblika u drugi u živom ritmičkom skladu, gdje se antropomorfni oblici razvijaju i prelaze u raskoš biomorfnih oblika, a istodobno se ta biomorfna raskoš smiruje u čovjekovim tjelesnim formama.

Zanimljiv je njegov odnos prema muškoj figuri, i figuri žene. Muška je figura uvijek postavljena u neki determinativni odnos, bez unutarnjeg razvoja i metaforičkog bogatstva, i prilično je statičan. Ženska je, pak, figura rađena sa znatno više suptilnosti; njegova kičica, blagim dodirom, obljubljuje obline, a, pritom je, uvijek u kontekstu slike, postavljena tako da zrači svojom unutarnjom simboličnom energijom, gotovo sraslom  s ružinim oblikom.

Oblici što ih koristi ne služe da bi se dao dramatski naboj nadahnuću, oni su tu da bi se ta inspiracija razigrala; on stvara ritmičku igru poetskih odnosa kako bi se osnovni odnos duhovnoga i tjelesnog, činio gotovo opipljivim u njegovoj pitomosti.

Čovjek i priroda su u nerazlučivu jedinstvu, i to nije preuzeto iz nekih udžbenika filozofije, to je iskonsko osjećanje koje se u njegovu duhu konstituiralo kao ispovijed vlastite istine.

Vojislav Vujanović