03. travanj. 2003.
1.) Protegnut ću se svim stranama
sunčevih zraka,
otvorit im dlanove
grčevito zatvorene,
skrivajući u njima
uvele želje, potrebe i nade.
Toplini se predati,
nek' sprže sjene
što vise ko privjesci
plašeći svaki pokret
željan plesa.

Odsjaj ću uzvratiti istim,
osmjeh-osmjehom,
vjetar-uzdahom,
dodir-milovanjem.
Nježnost svu pokazat ću,
blagost i poštovanje.
Uzvratit ću, jer sve to i trebam.

Odsjaj u očima
što se ljeska kao površinom
uzmreškanog mora.
Pogledu daje
onaj nedodirljivi horizont,
daljinu tišine
kojoj streme očekivanja
svakim treptajem.

Primi ove dlanove,
nakupio sam u njima toplinu,
primi ih svojima
i isto ću dobiti i sam.

Slavimo na njima
nesebično svjetlo,
uzajamno ga darujući
jedno drugom!


06. travanj. 2003.
2.)

Pun sam potrebe
za darivanjem
srca

Što poklopljeno strahom
šuti i želi van,
pokazat svoju toplinu.

Otvorit ću
sve prozore i vrata
i pustit te unutra

Upoznaj me,
sleti u moj uzdah
i krilima ćeš dodirnuti
val zraka
sto ti miluje lice,
šaptom kaže-hvala!

Vidjet ćeš sve,
snagu, sreću
i sjene tuge
po zidovima vanjštine.

Umoči prst
u površinu mora.
Osjetit ćeš svu nježnost,
mekoću valova
u zapljuskivanju
o površine tvojih obala.

Na osmjehu zajedrimo
skupa, naprijed
u bliskost
obasjanih pogleda.

Te zvjezdane oči
su me obasjale,
dovele do svitanja dana.

Sretan je dan,
kad pomirišem ljepotu
i poklonim se
pun poštovanja.


14. travanj. 2003.
3.)

Pljesnuo sam
stopalima!

Rastjerao sve natovarene ožiljke,
nezarasle.

Dosta,
dosta mi je okova
od suza.

Evo, jedan treptaj kapaka
i nestale su.

Jedan vrisak
dok i posljednju knedlu
pljujem van.

Pred ogledalom se promatram
svaki detalj,
svaku mrlju i svaki biser.

Okićen svim i svačim
kažem si…
budalo, i bravo, to!

Kad se jednom tako pogledam
više i ne trebam

U bilo kom trenu
moje me sjećanje
odražava

Tako stojim nad
površinom mora
ljut na sebe
sto nisam letač poput galebova.

05. svibnja 2003.
4.)

Pogled se žari traganjem
kroz let svakodnevice
šarenih susreta, doživljaja
u treptaju dana
Dok pipkam
sve oko sebe za toplinom
što visi kao privjesak uspomene
Ohlađen se tješim
brzinom prolaznosti
a miris južine
vlazi zjenice zadubljene
za sjajem iza vrhova planina.

* 5.)
Tek korak, tek jedan korak
pokrenem se i sve oko mene vise ne stoji
Sto god bacim, to mi se i vrati
prerađeno, iznenađujuće
nikne plodovima sočne radosti
zagrizajući ih sitnim zalogajima
polako puštam osmjeh licem
kako bi se njim što duže
osvježavao.
Odlučio sam biti sijač
i potom ubirati vlastitu ljetinu
svjetla.

09. svibnja 2003.
6.)

Polako spustim kapke
na ovom zalasku u smiraj
tako žedan plavetnih sjena
sto spremaju dan za sobom.
Hvatam tu prolaznu scenu
potpuno iscrpljen uspinjanjem
preko zidova.
Samo želim vidjeti
sto dalje, pružiti se pogledom
naprijed, gdje tijelo ne može
ne koči.
Sve sada, sve ovo tvrdo
ću ostaviti
i zaplesati spontanim pokretima
meko milujući zjenicama
u znak zahvalnosti
svako zrno blagosti
primljeno kao dar
tako ću bez i jedne riječi
biti zahvalan.

09. svibnja 2003.
7.)

Pružio sam ruku u zrak
kroz prste i dlanom
lahori svježina zore.
Umivam se svitanjem
u rosnoj krošnji
bisernog sjaja.
Udišem i zadržavam dah
svaku sjenu zaostalu od noći
izbacim iz sebe.
Uzdignem se s prozora
zagrabim lahora na oba dlana
i bisernog sjaja skupa sa dahom
čistoće.
Tiho ću spustiti se
tvom licu i rukama pod njim
sjajem otvoriti kapke
dahom pomilovati lice
a usnama razviti osmijeh
u cvijet
zbog kojeg nastaje jutro.

10. svibnja 2003.
8.)
Ti si horizont
dok spokojno ležiš.
Oblikuješ slabu svjetlost
oblinama tijela
u opipljivu dugu boja.
Sad znam da mogu
dosegnuti svom pažnjom
ljepotu sto sja i tu
uz mene.
Ne trebam gledati u daljinu
kad sam tebi blizu.
Sad znam
sjaj ne traje samo danju
noću si svjetionik
zbog kojeg pogled
neće tapkati slijepo.
Vodič si lutalici
na putu traganja.

11. svibnja 2003.
9.)

Razvit ću svoja pluća
u široka jedra
udahnuvši duboko svježi zrak
sa bijelog vrha planine.
Povest ću te plavetnilom
osvježavajućeg očima
kojima nas obuhvaća i iznutra.
Odredište nek nas iznenadi
bez ikakvog straha
od posljedica.
Samo da nam put traje sto duže
otkrivajući prostranstvo
vlastitim koracima nastalo.

14. svibnja 2003.
10.)

S licem prema vjetru
za znakom sam krenuo
dah mi tvoj puše u jedra pluća.
Riječi sviću dane
i zalaze u tišinu.
Strpljivo njima hodam
svaku kap znoja
prosuo sam za sobom
i otkačio se svakog tereta.
Stao pred tebe potpuno lagan
sjaj tvojih očiju me očisti
blagost riječi me nasmija
i otkrila si dar od mene
odraz vlastite ljepote u mojim očima.

* 11.)

Dlanove dižem
bujicom pažnje u vis
uzleti sa njih
iznad svakog tereta straha
svake prošlosti.
Nitko ti neće dirnuti krila u letu
osim vjetra po prostoru
koji krasiš postojanjem.
Odozdol ću zvonjavom odjekivati
sreću tvog srca
što mojim milovanjem cvate
oboji svako sivo dno
mirisom obuhvati nebo.
Ovi dlanovi su ti utočište, okrepa.

15. svibnja 2003.
12.)

Došao sam ponijeti te
u kuću svjetla i topline
noći vise nema
rastjerala si je
u milijun čestica
sa jednim zamahom raspuštene kose.
Promijenit ću pokret
jezik
tijelo.
Učiniti sve svjetlom
ne boj se
od sjena treba samo odustati
njihova te pratnja vise neće smetati.
Mnogo jeseni i zima
protresle su mi kosti
stegla srce.
Ples proljeća mi uvijek
ponovo dođe
stvarnost opet postane ljepša
u bojama i mirisom
ljubavi za koju vrijediš.
Iz lešine truleži
iznikne u vis plod
sočne radosti.
Izblijedjela duga
ovije se oko tebe
i griješ toplinom nadaleko.
Postaneš nadolazeće proljeće
čvrsto ga drži
za sebe.

16. svibnja 2003.
13.)

Na staklu prozora
nosom dodirnem kap rose
dok cijedeći odvraća pogled
prema van.
Svaki dah zamagli
tvrdu i prozirnu opnu
između mene i onoga tamo.
Rastem, gazim prividom zelje
otvaram oči
prozore svjetla srcu.
Tražim se
svim širinama, dužinama
sreću bez roka trajanja.
Razbijam hladno staklo
izletim u prostor
bez uglova, zidova.
Nema više granica
osim samog sebe.
Nema više zaštite
osim vlastitog razuma
stražara nad dušom.
Ako ikada negdje stignem
bit će to šetnja
do klupe odmora
inače neću stati.
Ima li smisla?
Ima li mirnog kraja?

* 14.)

Svako zrno noći
prosulo se u meni
svjetlucajući šapate polusna.
Njedrima plovi
kao po glatkom dlanu
milujući nježno lice.
Ležim na leđima
ispod dva svjetlucava oka
zvjezdanog sjaja.
Pokriven toplinom
slušam suhi dah.
Ispunja jedra
ploveći u jutro
gdje usne ne ostavljaju
trag.

26. svibnja 2003.
15.)

Svi su me vjetrovi prelistali
otvarajući stranicu po stranicu
prosuo sam se
kamenim pločnikom
bezimenih koraka.
Pružen stranama svijeta
stojim i zaželim dobrodošlicu
čak i prašini u očima
opravdavajući njom suze
pod maskom osmijeha
igrajući herojsku ulogu
u teatru za druge.
Ipak
geste i riječi otkrivaju
žeđ u tišini
za toplim, spojenim rukama.
Tragati i lutati je lakše
u dvoje.

28. svibnja 2003.
16.)

Krilo treba i drugo
za let.
Rijeka spaja svoj izvor i ušće
oblikujući tlo dugim tokom
spajajući ga s morem.
Ja jedno sam oko
zatrepajmo skupa
i uhvatimo zajedničkim pogledom
malo zrno zvijezde
nad starim zidinama.
Zaplešimo u ritmu njenog sjaja
Ta sitnica nek nas noćas
veseli
u čaši crnog vina.

29. svibnja 2003.
17.)

Prosim
umirene ruke
tek šapat, otkucaj srca.
Znak ili riječ
od kapi bistrine.
Čekam odgovor
otvorit ću opet vrata
krilima leptira
toplih boja.
Da rasprše po meni
mlazove ljubavi.

30. svibnja 2003.
18.)

U očima mi sagorio
zvučni plamen
svjetleći prema naprijed.
Olujna kiša
bezobzirnih riječi
ugasila ga tako lako.
Ostali su samo
privjesci uspomena
kao voštan pečat
na tkanini duše.
Postao sam proziran
bezličan.
Tako sam!
Tek ću zvonit okolo
u ime nekad
rascvale duše.

Izvezen do korijena bića
snagom za sutra.
Pred zidom ostao sam
rasparan u tanku nit
otpuhanu.

31. svibnja 2003.
19.)

Sažet ću se u balet
obesmrtiti svaki korak
od prvog susreta.
Piruetama rasut
svaku riječ kao latice cvijeta
sa tvog lica.
Zalelujat ćemo se šetnjama
stazom filigranskih srdaca
bez strepnje od bilo čega iza leđa
isprepleli smo prste
kao krošnje svoje granje.
Naš šum neka propjeva više.
Ptice će nam se same htjeti
pridružiti.
Bojat se više nemam snage
skočimo uvis
dočekat ćemo se na noge
kao i uvijek.

01. lipnja 2003.
20.)

Podignut moram čelo
iznad tamne koprene.
Žeđ tjera zjenice u sjaj.
Idem naprijed
bez obzira na mnoštvo padova
jer - ma, žedan sam mnogo viših
uspona!
Dosta mi je skromnosti
zagrabit ću sav u sve pruženo
pokupiti hrpu grešaka i boli
te sveg ostalog sto me zaprlja.
Između toga nađe se
pokoji dragulj.
Taj sjaj očiju je neprocjenjiv
gdje sja radost.
Njega ću uzeti, ostalo baciti iza sebe.
Probit ću žednu opnu
i piti život što više
popijmo iz iste čaše!

07. lipnja 2003.
21.)

Nisam statua
ne mogu biti!
Milijun pokreta pronjiše me.

Proniknut sam u pokret, grč
za pogled do obzora
čitav se pružim
pokušavši što bolje vidjeti cilj.
Premostim svu prošlost, uspomene
do sadašnjosti čelo spuštam na tlo.

Shvaćam-lutao sam do sada
privid sreće me privukao
sladiti se njom neprestano
e, plitke li želje!.

Noge su mi prstima ukopane
ko korijenja u zemlju.
Buntovan
čupam se iz tla
neću biti ukočen i tvrd
nepokretan.

Skotrljat ću se nizbrdo
do Tebe
rastjerati tu maglurinu
i hrpetinu prtljage srušiti
pa onako prazan
krenuti po svoj blizini.
Daljina će postat jasnija
pred bakljom
nepomirljiva srca
gazeći tamu zapreka.

13. lipnja 2003.
22.)

Prži punom brzinom sva prolaznost.
Stalno pokušavam uhvatiti
dugotrajno
strah me reći-vječno!

Moju sobu srca
ispune plamićci
kratkih trenutaka
u vjeđama
što ko svijeće sitno sjaje
dok ima cijedećeg voska.
Sav se skupim oko njih
moleći za što duže i što jače trajanje
milostivih zraka.

Ne želim ispustiti ruke
što me vuku dalje
bez obzira na umor.
Još nije kraj
niti ga trebam.

09. srpnja 2003.
23.)

Jedan dodir pogleda
zasjajenih ti zjenica
probudit će dan
našeg susreta.

Dok kamenje žedni nepokretno
tješeći se suncem i kišom.
Ko tijelo, gledajući ga krišom.

Razlio sam se
svim neizrečenim
neokušanim caklinama neba
gdje mi sjajiš, zvijezdo.

26. rujna 2003.
24.)

Ovu mrežu šutnje
u koju sam zamršen,
rascijepat ću
laticama ljepote,
koje za sobom prosipaš.

Dok krošnje grle tvoj lik
što šeće vremenom
blagim i toplim pokretima.

Isprepleteni smo
imamo ono najpotrebnije
svoja srca, svoj sjaj.

10. listopada 2003.
25.)

Vjetar hladnoće
svojim oštricama
para površinom
zagrijanih obraza,
dok topli dah
izlijeće prkosno.

Satkan mi je ogrtač
od svih dana
kroz koje sam prošao sasvim polako
upijajući svu raskoš
razasutu za nas.

Hrabro raspnem svoj vidokrug
osmijehom rastjeram maglu
a Bogomdanom snagom
rastopim neugažene staze po snijegu

Ljepotu pozdravljam plamenom
sa ognjišta ovog bića.

Pruži ruke k' meni
tvoj sjaj će biti još veći
skupa smo dom
u kom stanuje
spokoj.

12. listopada 2003.
26.)

U zraku
udahnutom
osjetim kako titra
tvoja šapnuta riječ.

što me udaljava više od tebe
vrijeme
više me steže tvoj pogled bez treptaja.

Ovako nepomirljiv
sa sobom
rušim sve barijere
strahove i ponose.

A daleko sam
i bolje za tebe!

Teško letim
silinom ove snage
dalje.

Tebe želim uzletjeti
širinom nad zidovima
u mir.

Ja ću skriven
bdjeti nad svakim tvojim
zamahom
izdaleka se radovati
tvom zapljuskivanju
mirne površine plaveti.

Plovit ću usporedo
tvojih dodira
sjećanja.

Tu ću naći zagrljaj
koji postoji
kao oblak.

Meni jedini
istinski odmor!

19. listopada 2003.
27.)

Neću
okretati glavu preko ramena
zbog bockave čežnje
za otpuhalim lišćem
sa grana
jeseni uspomena.

Ogoljela duša gladuje.

Nahraniti će se
sigurnom vjerom
u dolazeće topline
nakon zime.

Skupit ću sva
suha i otpala sjećanja
upaliti vatru
grijati se njima.

Tako imaju svrhu.
19. listopad 2003.
28.)

Koliko duboko
se mogu zatrpati
postati si neprimjetljiv
hladan!?

Ipak, kad ostanem sam
žižak žeravice me pecne.

To sam, plamen!

Dok gorim
koristit ću
svjetlom davati
riječi od boja.

19. listopada 2003.
29.)

Krhkost nam je
boljka.

Obični sam prutić
Koji polomi malo jači vjetar.

Zbog toga se ne plašim
rastem više.

Ti si vjetar
zbog kojeg plešem
ne stojim ukočen
ovit ću se oko tvog daha
stopiti sjenu i odsjaj.

Stablo će nam biti čvrsto.

24. listopada 2003.
30.)

Osjećaš dodir
mekan i tih.
Tek zvijezdu si vidjela
u sjaju
za tvoje oči.
Zid daljine prešao sam
Tebi sam bliz
uzdahom misli.
Odmorit ćemo se
naslonjeni jedno uz drugo.
Ostavljaš na meni
ocrtane plohe blagosti.
U nepovrat uspomena
neću te zatvoriti
bit ćeš obasjana
riječima koje si mi darovala.
U prolaznosti
trajat ćemo si vječno.
Blagoslov je
dati ti svjetlo
pod kojim rascvjetaš
svoj osmjeh.

10. siječnja 2003.
31.)

Upalio sam vatru!

Duga zima utrne
topline
izrasle prethodno.

Iskrit ti toplo
Bogomdani je dar.

Led rastopiti sto steze
sve u kruto
vratiti osmijeh
okopniti dah.

Tmina oblaka
tek plasi pojavom.

Jedan usklik srece
rastjera ih pred tobom.

Odjeknut cu tisinom
glasom umotati te
u boje plamena.

I tvoja iskra
bit ce moje
budjenje pored tebe.

27. siječnja 2004.
32.)

Sviću neuhvativi dani
među prstima.

Ocrtavaj me vidljivog
dodirom očešan
o tvoju toplinu.

Potrčim ti
i stanem naglo pred tobom.

U trzaju
ramena natovarena
plimom težine
stresoše je sa sebe
valom - o kopno.

Ništa ne prolazi pored!

Kroz mene protječu
tekovine u kojim
jesam
takav, ovakav onakav.

Jahač vala
pljusnutog
o stijene.

Zapjenjene ruže
ostat će za mnom.

Moje ruke neuhvatljive
prolaze među tvojim prstima
vjetrom.

Onom južinom
razgolićenih tijela
oznojenih
zapisima pamćenja.

Bronca ne čuva vrijeme
i ona ima rok trajanja.

Dah, kao duh
prolazi nam prstima
neuhvatljiv u nadi
u nama
uokolo.